Crtice iz Samoborske povijesti #4

Danas u Samoboru ne stoluju više velikaši i kraljevi (osim onih neokrunjenih), ali ima kmetskog i seljačkog razmišljanja. Aktualna lokalna koalicijska vlast nije si „dobro premislila“ kada se elegantno i potiho riješila vlasništva Staroga grada Samobora, zaštićenog kulturnog dobra, o kojemu su bili nesposobni brinuti se, a koji je sada pod Republikom Hrvatskom.

Nad Samoborom na rebru Tepca stoje ruševine samoborskoga grada koji Samoborci zovu „Stari grad Samobor”.
Tako je još 1915. godine pisao Milan Lang (1863. – 1953.), učitelj, pisac, prevoditelj i pionir hrvatske etnografije u knjizi “Samobor – narodni život i običaji”.

Počeci gradnje utvrde sežu u daleku 1260. godinu, a gradile su je pristalice češkog kralja Otokara Premisla II. Hrvatska velikaška obitelj Babonić bila je prvi poznati vladar Staroga grada, a zadnji kralj koji ga je imao u posjedu bio je hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin.

Ostali velikaši koji su bili vlasnici i nadograđivali ga jesu Arpadovići, Anžuvinci, Frankopani, Ungnadi, Gruberi, zloglasni Franjo Tahy, Erdődyji, Auerspergi, Kulmeri, Kiepachi, Allnochi. Tu je coprala i drugim se črnim spelancijam bavila i Barbara Celjska, poznata kao Crna Kraljica.

Burna povijest i česta promjena vlasnika i posjednika dovela je do propadanja Starog grada, tako da je 4. travnja 1902. godine, za vrijeme načelnika Mirka Kleščića (1865. – 1938.), trgovište kupilo napušteni i zapušteni Stari grad Samobor, zajedno s 27 jutara šume, za 5.293 krune i 92 filira od grofa Monteccucolija.

Iako je Ministarstvo kulture  odobrilo sredstva za obnovu, Grad ih nije iskoristio, a potom je 2009. potrošio novce namijenje obnovi. To je bilo zadnje što je Grad „pokušao”, prije nego li je sadašnja gradska vlast i koalicija HSS/SDP jedva dočekala prebaciti lopticu nekome drugome i predati vlasništvo nad Starim gradom. Danas ove ruševine nekada krasnoga grada plijene pozornost svih Samoboraca i samoborskih turista, no bojimo se da će ih uskoro „progutati” šuma i da će ostati samo još jedna „hrpa kamenja” jer svake godine propadanje je sve više vidljivo, a Grad Samobor nema zakonske osnove tražiti sredstva za obnovu iz EU fondova za nešto što nije u njegovu vlasništvu.